back to top

STAROGROJSKI PAPRENJOK

STAROGROJSKI PAPRENJOK

Pojam nematerijalna kulturna baština obuhvaća: prakse, predstave, izrazi, znanje, vještine, kao i instrumente, predmete, rukotvorine i kulturne prostore koji su povezani s tim, koje zajednice, skupine i, u nekim slučajevima pojedinci, prihvaćaju kao dio svoje kulturne baštine.
Nematerijalnu kulturnu baštinu, koja se prenosi iz generacije u generaciju, zajednice i skupine stalno iznova stvaraju kao reakciju na svoje okruženje, svoje uzajamno djelovanje s prirodom i svoju povijest. Ona im pruža osjećaj identiteta i kontinuiteta te tako promiče poštovanje za kulturnu raznolikost i ljudsku kreativnost. Više o nematerijalnoj kulturnoj baštini pročitajte na http://www.min-kulture.hr/nematerijalna_bastina
Svojstvo kulturnoga dobra, na temelju stručnog vrednovanja i prijedloga Povjerenstva za nematerijalnu kulturnu baštinu utvrđuje Ministarstvo kulture.

Starogrojski paprenjok uveden je u Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske:

Ovim putem Hrvatska agencija za hranu zahvaljuje :
Ministarstvu kulture Republike Hrvatske na ustupanju teksta
Poglavarstvu grada Starog Grada na ustupanju slika

 

  • Umijeće pripreme tradicijske slastice starogrojski paprenjok

Tekst iz Rješenja Ministarstva kulture za uspostavljanje svojstva nematerijalnog kulturnog dobra, Klasa: UP-Io 612-08/07-06/0411, Urbroj.: 532-04-02-02/1-08-2, Zagreb, 12. svibnja 2008.

Umijeće pripreme tradicijske slastice starogrojski paprenjok još se danas zadržalo u Starom Gradu na otoku Hvaru. Paprenjaci su tradicijska slastica s medom koja se pripravljala na prostoru dalmatinskog paprenjokpriobalja i otoka, dok se danas priprema samo u Starom Gradu na otoku Hvaru. Na Korčuli se spominju veliki i mali paprenjaci koji su se spravljali od brašna, meda i šafrana, a već 1503. godine u bačvicama su ih slali izvan Korčule. U 16. i 17. stoljeću paprenjaci su bili poznati i u Splitu, odakle ih splitski konventualci šalju u Mletke svojim odvjetnicima prilikom vođenja nekog spora. Godine 1707. Jakov Andreis iz Trogira piše župniku Turciji u Jelsu da mu za jelšansku feštu pošalje paprenjake i bozzoladi (kolač s medom i bademima). Paprenjake na Hvaru u 16. stoljeću spominje i Petar Hektorović u djelu „Ribanje i ribarsko prigovaranje“. On i njegovi ribari Paskoje i Nikola zadržali su se na lijepom imanju Bartučevića u uvali Lučišće ispod Brusja, a o jelovniku se navodi:

Nikola već ne da riči da se reče
Skoči i, noseć meda u satju, doteće,
Pak reče: Opet grem, i  doni ne mala
Kus ponačeta prem s kruhom kaškavala,
Paprenjakov, vina i voća pripravi,
Tuj tko hti – užina, tko ne hti- ostavi.

U arhivu hvarske obitelji Bučić sačuvan je stari recept za paprenjake pisan, rukom na talijanskom jeziku iz 18. stoljeća. Prema tom receptu, paprenjaci su se pravili na slijedeći način: tri libre medpaprenjoka (vjerojatno male libre, dakle ukupno oko 1 kg) zagrijavalo se sve dok se na površini ne bi pojavila pjena, odnosno nečistoća, a zatim se skidalo s ognja i dodavalo malo šafrana istrtog u prah te sve brižljivo miješalo. Potom se dodavalo nešto papra i klinčića te malo korijandora i sve se izmiješalo. Kad bi se smjesa ohladila toliko da se u njoj mogao držati prst, dodavalo se brašno, pravilo tijesto i od njega paprenjaci. Količina brašna se ne navodi, a stavljalo se vjerojatno koliko smjesa »popije«. Tako načinjeni kolači su se pekli no to se, kao ni toplina peći, ne spominje izrijekom budući da je to bilo povjereno iskustvu slastičara.

U Hvaru su se u 18. stoljeću paprenjaci radili u pekarnici. Godine 1757. dr. Dominik Vranjican-Calotti daje Antunu Santinu i njegovoj ženi Antici svoju kuću s peći u prizemlju u Burku kraj Anuncijate, u doživotni najam kao pećarima (ova je peć radila sve do Drugog svjetskog rata). Među proizvodima tih pećara spominju se i paprenjaci te druge slastice.

paprenjokOd starog recepta iz obitelji Bučić razlikuje se recept po kojemu je pok. gđa. Reparata Šoljan Zaninović (Stari Grad) pred dvadesetak godina pravila paprenjake i ručno ih oblikovala. Današnje ih domaćice uglavnom rade pomoću kalupa. Recept za starogrojski paprenjok  (pok. gđe. Reaparate Šoljan Zaninović) glasi: „Kuhati 1 kg meda i skidati s njega pjenu. U ohlađeni med dodati 1/4 l prošeka u kojemu se namakao 1 g žufrona – šafrana i 1/4 l maslinova ulja te po žličicu naribanog oraščića, cimeta, klinčića, (ove su se tri mirodije u Starim Gradu do sredine 20. stoljeća nazivale jednim imenom, papor). U ovu smjesu postepeno dodavati 2 kg glatkog brašna. Rukom raditi razne oblike: srce, konj, leptir, tarantela, (gušter), kokoš, košarica, djetelina sa četiri lista, grančica i eše – slovo S (što je pučka tendencija da se namirnicama da oblik sa simboličnom vrijednošću).

Paprenjaci se peku u posebnoj škrovadi – tepsiji, koja ima okvir samo na jednoj strani, pa se ispečeni paprenjaci mogu lagano iz nje istresti, tako da se ne slome. Peku se 15 minuta na 200° C. Preporuka gđe. Reparate je:„Danas umijesi, sutra peci!“
Za „šaranje“- cukarovonje paprenjaka umuti se „snijeg“ od jednog bjelanjka i 25 dkg šećera u prahu, pa kad je to  dobro umućeno, doda se parpaprenjok kapi limunova soka. Tom se smjesom uz pomoć štapića od vinove loze, u čiji vrh se zadjene pribadača s glavicom, „šaraju“ paprenjaci na način da se glavica od pribadače umače u „snijeg“ te se po paprenjaku crtaju crtice i točkice.  Danas se paprenjaci ukrašavaju tako da se „snijeg“ stavi u malu plastičnu vrećicu na kojoj se na dnu probuši rupica. Domaćica pri cukarovonju rukom stišće vrećicu i na taj način u tankom mlazu iz nje izlazi snijeg. Običaj je da se paprenjaci rade za svečane prigode: krštenja, svadbe, pričesti, krizme, za Božić i dr.
Za svadbu je bio običaj da rodbina, prijatelji, susjedi pošalju na dar paprenjake i to 9 – 12 velikih komada, a toliko ih se može napraviti od 1 kg brašna. Domaćini bi zapisali što je tko donio pa bi obitelj poslije svadbe svakome vraćala uzdarjem, a obavezno bi se na tanjur, uz ostale kolače, stavio jedan paprenjak. Mladenci bi čuvali poklonjene paprenjake, a pojeli bi ih nakon rođenja prvog djeteta.
Žene i majke pravile su paprenjake svojim muževima i sinovima pomorcima kada su odlazili na duga i daleka putovanja, jer je to slastica koja je za duže vrijeme jestiva. Hvarani kažu da paprenjak ima svojstvo prirodnog barometra, jer kad omekša bit će jugo i kiša, a kad otvrdne bit će suho i lijepo vrijeme i puhat će bura.

Med i slastice s medom imale su značajnu ulogu u mnogim kulturama svijeta, kao simbol besmrtnosti, ponovnog rođenja, plodnosti i opće snage, te paprenjokkao namirnice koje su se obavezno uzimale prilikom obreda inicijacije i uvođenja, kada su pojedinci u određenom dobu prelazili iz jedne životne dobi u drugu (u ciklusu životnih običaja) te u prijelazima iz jedne agrarne sezone u drugu (božićni običaji). Čini se da su prve slastice s medom imale votivnu ulogu i da su bile upotrebljavane kao darovi raznim božanstvima. Grčki pjesnik Theocrit spominje kolače od brašna, meda i ulja koji su se pravili na Sirakuzi za feštu koja se održavala  u čast Adonisa. U antici se spominje i melitounta, vrsta kolača od sezamova brašna premazana medom poslije pečenja, a Apicius spominje medeni kruh.
Za očuvanje umijeća pripreme paprenjaka u Starom Gradu zaslužna je i Turistička zajednica koja promovira paprenjake na razne načine, između ostalog  organizirajući natjecanje izrade paprenjaka – „Zlotni paprenjok.“