RUDARSKA GREBLICA

Pojam nematerijalna kulturna baština obuhvaća: prakse, predstave, izrazi, znanje, vještine, kao i instrumente, predmete, rukotvorine i kulturne prostore koji su povezani s tim, koje zajednice, skupine i, u nekim slučajevima pojedinci, prihvaćaju kao dio svoje kulturne baštine.
Nematerijalnu kulturnu baštinu, koja se prenosi iz generacije u generaciju, zajednice i skupine stalno iznova stvaraju kao reakciju na svoje okruženje, svoje uzajamno djelovanje s prirodom i svoju povijest. Ona im pruža osjećaj identiteta i kontinuiteta te tako promiče poštovanje za kulturnu raznolikost i ljudsku kreativnost. Više o nematerijalnoj kulturnoj baštini pročitajte na http://www.min-kulture.hr/nematerijalna_bastina
Svojstvo kulturnoga dobra, na temelju stručnog vrednovanja i prijedloga Povjerenstva za nematerijalnu kulturnu baštinu utvrđuje Ministarstvo kulture.

Rudarska greblica uvedena je u Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske:


Ovim putem Hrvatska agencija za hranu zahvaljuje:
- Ministarstvu kulture Republike Hrvatske na ustupanju teksta
- KUD-u "Oštrc" Rude na ustupanju slika

• Priprema kolača rudarska greblica

Tekst iz Rješenja Ministarstva kulture za uspostavljanje svojstva nematerijalnog kulturnog dobra, Klasa: UP-Io 612-08/07-06/0375, Urbroj: 532-04-02-02/2-07-2, Zagreb, 20. prosinca 2007.

Prema usmenoj predaji priprema kolača rudarska greblica počinje polovicom 16. st., usporedno s procvatom rudarstva u Rudama. Ime je dobila po tradicijskom drvenom alatu, greblici, kojim se razgrijavao žar u krušnoj peći, jer je krajnji oblik kolača sličan obliku tog alata. Jedini pisani trag o pripremi kolača je knjiga Milana Langa "Samobor, život i običaji" iz 1915. godine u kojoj se spominje greblica kao "tanki kolač" od sira i oraha. Rudarska greblica je slani kolač koji se nadijeva sirom i raznim prilozima (orasi, žuta mrkva, lišće mladog luka, koprive, špinat, blitva).
Za pripremu rudarske greblice potrebno je izraditi tijesto od okvirno 35 dkg brašna, 2 dcl vrhnja, 3 žlice ulja, 1,5 dcl mlakog mlijeka, žlice soli, žutanjka i pola male žlice kvasca. Za nadjev je potrebno okvirno oko jedan kravlji sir srednje veličine, cijelo jaje i jedan bjelanjak, 5 dkg oraha i malo soli. Tijesto se razvalja u dvostrukoj veličini lima za pečenje, protvanu. Na polovicu tijesta stavi se nadjev, preklopi drugom polovicom, a rubovi se saviju prema gore. Greblica se peče od 20 do 25 minuta na temperaturi od 200° C. Prije pečenja se pripremljena greblica odozgo premaže vrhnjem. Pečena greblica se premaže maslacem ili margarinom. Današnji recept rudarske greblice zapisan je 90-ih godina 20. stoljeća, a zbirom nekoliko recepata iz usmene predaje uskladila se količina potrebnih sastojaka.

Iako se svaka greblica donekle razlikuje ovisno o umješnosti domaćice koja ju priprema, slijede se određena osnovna pravila. Rudarska greblica mora biti slana, nadjevena samo sirom ili sirom s dodacima već prema vlastitom odabiru kao što su orasi, žuta mrkva, lišće mladog luka, koprive, špinat ili blitva. Tijesto ne smije biti debelo, niti se smije dodavati puno kvasca. Rubovi moraju biti zavrnuti prema gore i treba ih utisnuti kako nadjev ne bi iscurio tijekom pečenja. Prije stavljanja u prethodno ugrijanu pećnicu, gornji sloj tijesta treba premazati punomasnim vrhnjem. Tijekom pečenja treba nekoliko puta probosti gornji sloj tijesta kako ne bi nabubrilo i ispucalo. Nakon pečenja, gornji sloj tijesta treba ponovno premazati vrhnjem, margarinom ili maslacem, pokriti kuhinjskom krpom i ostaviti da malo odstoji. Greblica je najbolja dok je vruća, no može se jesti i hladna.

Postoje razlike u odnosu na prijašnju pripremu greblice i današnju, recentniju. Tako se nekoć koristilo kiselo tijesto u malim količinama i u većoj mjeri mast, a greblica se pekla u krušnim pećima. Danas se u izradi greblice koriste kvasac i ulje, a peče se u pećnicama. Greblica je bila glavno jelo, jer rudari nisu bili u mogućnosti priuštiti si bogatiji jelovnik i meso svaki dan, a danas je ona kolač, desert, specijalitet. Razlika između nekadašnje i današnje greblice najočitija je u izgledu to jest njenoj debljini. Ta razlika se objašnjava činjenicom da se nekad radi uštede na siru dodavalo više brašna kako bi kolač bio izdašniji. Danas je rudarska greblica prepoznata i u vegetarijanskim krugovima.

Rude su poznate po rudniku „Kokel i Sveto Trojstvo“ još od vremena Rimskog Carstva. Prvi pisani dokumenti o postojanju tog rudnika i eksploataciji rude potječu iz 1528. godine kada se kao vlasnik rudnika spominje Leonhaard Gruber, ljubljanski trgovac i plemić. Kako je rudarska greblica kroz povijest bila prisutna u rudnicima u Rudama ponekad i kao jedina hrana rudara, s vremenom je postala kolač koji se povezuje sa rudarstvom. Greblica je bila sinonim rudarskog doma, ona je zaštitni znak rudarenja u Rudama, a danas je običaj goste dočekati s vrućom greblicom na stolu. Nositelji tradicije pripreme greblice danas su mještanke Ruda koje stoljećima prenose tu tradiciju na svoje kćeri te iznimno na svoje snahe. Tijekom povijesti zamijećeno je da su majke nerado prenosile svoje iskustvo u cijelosti na snahe, sve radi očuvanja privrženosti svojih sinova. Prema kćerima nije bilo takve zadrške.

Greblica je prisutna na svim svetkovinama tog kraja, kao i na mnogobrojnim svečanostima i raznim proslavama u gradu Samoboru i Zagrebačkoj županiji. Prepoznata je kao kulinarski specijalitet i upravo radi toga se od 1985. održava manifestacija pod nazivom „Dani rudarske greblice“ u organizaciji KUD-a „Oštrc“. Na manifestaciji se, osim raznih folklornih događanja uz goste iz zemlje i inozemstva, rudarska greblica priprema u velikim količinama, prema tradicijskim pravilima, u mjesnoj pekarni u Rudama. Posljednjih godina organizira se natjecanje za izbor najbolje greblice na kojem mještanke Ruda donose svoje greblice na ocjenu stručnom žiriju. Zahvaljujući svemu tome, rudarska greblica je postala zaštitni znak Ruda, a kroz manifestaciju promiče i turistički razvoj mjesta, posebno u sklopu osnivanja rudarskog muzeja u poznatom rudniku.